Zahvala pripada Allahu Uzvišenom, Gospodaru svih svjetova. Neka je salavat i selam na našeg voljenog poslanika Muhammeda, na njegovu časnu porodicu, plemenite ashabe i sve koji ga slijede iskreno do Sudnjega dana.
Draga braćo,Jedno od najupečatljivijih svojstava iskrenih vjernika kroz historiju jeste požrtvovanost. Ta osobina bila je naročito prisutna kod ashaba Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem. Oni su razumjeli da se vjera ne nosi samo u riječima, već i u djelima, u spremnosti da se žrtvuje komfor, navike, pa i imetak i društveni status – sve radi Allahovog zadovoljstva.
Mus’ab ibn ‘Umejr, jedan od najuglednijih mladića Mekke, odrastao je u izobilju, u porodičnom bogatstvu i nježnosti majčine pažnje. Kada je primio islam, sve to je ostavio iza sebe. Njegova ljubav prema Allahu i Njegovom Poslaniku učinila ga je jednim od najistaknutijih primjera sabura i predanosti. Poslanik ga je poslao u Medinu da prenosi učenje islama i priprema ljude za dolazak Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem. Mus’ab je kroz blagost, znanje i uzorno ponašanje uspio ući u srca ljudi. On nije nosio oružje, nego Kur’an i sunnet. Njegova misija bila je da ljudima pokaže ljepotu islama – i uspio je u tome. Kada je preselio, ashabi su jedva našli dovoljno platna da ga dostojanstveno ukopaju. Onaj koji je nekada nosio najskuplju odjeću, otišao je sa ovog svijeta bez dunjalučke imovine – ali s bogatstvom koje ni jedan zemaljski mjerilac ne može izmjeriti.
Braćo, razmislimo: šta smo mi danas spremni učiniti za svoju vjeru? Jesmo li spremni ostaviti nešto od svog vremena, snage, talenta, znanja, imetka – da pomognemo džemat, zajednicu, da prenesemo poruku islama, da odgojimo svoju djecu u duhu islama?
Sjetimo se i Hanzale ibn Amir – mlad, plemenit, tek stupio u brak, ali kada je došao poziv Allahovog Poslanika, on nije čekao. Nije rekao: “Sutra ću, kad se malo odmorim, kad se sve posloži.” Odmah je odgovorio, i Allah mu je ukazao posebnu čast – da ga meleci okupaju. To je bio znak čistoće njegove namjere i veličine njegovog djela.
Zar ne bismo i mi trebali požuriti ka dobru, braćo? Ne čekajmo savršene uvjete, jer oni možda nikada neće doći. Učini ono što možeš – danas.
A pogledajmo primjer Ebu Bekra, radijallahu anhu. Kada je Poslanik, alejhi selam, krenuo na hidžru – put spasa i slobode – Ebu Bekr mu je bio najbliži saputnik. Ne samo fizički, nego i srcem, jer je sa sobom ponio sve što je imao. Kada ga je Poslanik upitao šta je ostavio porodici, rekao je: „Ostavio sam im Allaha i Njegovog Poslanika.” To je srce koje zna kome se oslanja, koje vjeruje da ono što se da na Allahovom putu nikada nije izgubljeno.
Braćo, koliko danas dajemo? Dajemo li od svoga vremena, da li se odazivamo kad nas zajednica treba, kad nas komšija pozove, kad dijete traži pažnju, kad supružnik traži razumijevanje? Jesmo li spremni biti poput Ebu Bekra – ne u materijalnom smislu, nego u potpunom osloncu na Allaha?
Požrtvovanost nije samo veliko djelo, već i mala, ali iskrena svakodnevnica: ustati na sabah iako si umoran, dati makar osmijeh bratu muslimanu, pomoći bez da se traži, povući se od grijeha i kad niko ne vidi.
Zato, draga braćo, neka nas ovi primjeri podstaknu da se i sami uključimo – u život zajednice, u očuvanje vjere u svojim domovima, u njegovanje bratstva i dobrih djela. Ne čekajmo da nas neko pozove – budimo kao Mus’ab, Hanzala i Ebu Bekr – prvi koji se odazivaju.
Molimo Allaha da nas učini od onih koji ne žive samo za sebe, već koji svojim postojanjem ostavljaju trag dobra.
Amin.